XXI

Tada se pojavi lisica:

Dobar dan, reče lisica.

Dobar dan, učtivo odgovori mali princ koji se okrete, ali ne vide ništa.

Evo me ovde, reče jedan glas, pod jabukom.

Ko si ti? upita mali princ. Vrlo si lepa...

Ja sam lisica, reče lisica.

Hodi da se igramo, predloži joj mali princ. – Tako sam tužan...

Ne mogu da se igram s tobom, reče lisica. Nisam pripitomljena.

Ah! izvini, reče mali princ.

A onda, razmislivši, dodade:

Šta znači to »pripitomljena«?

Ti nisi odavde, reče lisica, šta tražiš?

Tražim ljude, reče mali princ. Šta znači to »pripitomiti«?

Ljudi imaju puške, reče lisica, i oni love. To je prilično nezgodno! Ali oni gaje i kokoši. Po tome su zanimljiivi. Tražiš li kokoši?

Ne, reče mali princ. Tražim prijatelje. Šta znači to »pripitomiti«?

To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači »stvoriti veze«...

Stvoriti veze?

Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo mali dečak sličan stotinama hiljada drugih dečaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš, bićemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na vetu. Ja ću za tebe biti jedina na svetu...

Počinjem da shvatam, reče mali princ. Postoji jedna ruža... mislim da me je pripitomila...

To je moguće, reče lisica. Čega ve nema na Zemlji...

Ah! to nije na Zemlji, reče mali princ.

Lisica je izgledala vrlo radoznala:

Na nekoj drugoj planeti?

Da.

Ima li lovaca na toj planeti?

Ne.

Gle, pa to je zanimljivo! A kokoši?

Ne.

Ništa nije savršeno, uzdahnu lisica.

Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao:

Moj život je jednolik. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve kokoši su slične, i svi ljudi su slični. Meni je dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznaću bat koraka koji će biti drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci me teraju pod zemlju. Tvoj će me kao muzika pozivati da izidjem iz rupe. A zatim pogledaj! Vidiš li, tamo dole, polje puno žita? Ja ne jedem hleb. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsećaju me ni na šta. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Biće divno kda me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsećaće me na tebe. I ja ću voleti šum vetra u žitu...

Lisica ućuta i dugo gledaše malog princa:

Molim te... pripšitomi me, reče ona.

Vrlo rado, reče mali princ, ali nemam mnogo vremena. Treba da pronadjem prijatelje i da se upoznam s mnogim stvarima.

Čovek poznaje samo one stvari koje pripitomi, reče lisica. Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako trgovaca nema koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćeš prijatelja pripitomi me!

Šta treba da učinim? upita mali princ.

Treba da si veoma strpljiv, odgovori lisica. Najpre ćeš sesti malo dalje od mene, eto tako, na travu. Gledaću te krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana sešćeš malo bliže...

Sutradan mali princ ponovo dodje.

Bilo bi bolje da si došao u isto vreme, reče lisica. Ako dolaziš, na primer, u četiri sata popodne, ja ću biti srećna već od tri sata. Ukoliko vreme bude odmicalo biću sve srećnija. U četiri sata biću uzbudjena i uznemirena; upoznaću cenu sreće! Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji čas da spremim svoje srce... Potrebni su čitavi obredi za to.

Šta je to obred? upita mali princ.

I to je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan čas od drugih časova. Kod mojih lovaca, na primer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom igraju sa seoskim devojkama. Četvrtak je, dakle, divan dan! Idem u šetnju čak do vinograda. Kad bi lovci igrali kad im padne napamet, svi bi dani ličili jedan na drugi, i ja ne bih uopšte imala odmora.

Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se dan rastanka približi:

Ah! reče lisica... Plakaću.

Sama si kriva, reče mali princ, nisam ti želeo nikakva zla, ali ti si htela da te pripitomim...

Naravno, reče lisica.

Ali ti ćeš plakati! reče mali princ.

Naravno, reče lisica.

Znači, time ništa ne dobijaš!

Dobijam, reče lisica, zbog boje žita.

Zatim dodade:

Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatićeš da je tvoja jedinstvena na svetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.

Mali princ ode da ponovo vidi ruže.

Vi uopšte ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, reče im on. Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu.Ako dolazis, na primer, u cetiri sata posle podne, ja cu biti srecna bec od tri sata.

Ruže su se osećale veoma nelagodno.

Lepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovek ne može da umre za vas. Naravno, običan prolaznik poverovao bi da moja ruža liči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavoleo. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvališe ili kako ponekad ćuti. Zato što je to moja ruža.

I on se vrati lisici:

Zbogom, reče joj on...

Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.

I on leze na travu i zaplakaSuština se očima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.

Vreme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocenom.

Vreme koje sam uložio oko moje ruže... reče mali princ da bi zapamtio.

Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne treba da je zaboraviš. Ti si zauvek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu...

Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio.

 


XXII

Dobar dan, reče mali princ.

Dobar dan, odgovori skretničar.

Šta ti to radiš? upita ga mali princ.

Odabiram putnike, po svežnjevima od hiljadu, odgovori skretničar. Ispraćam vozove koji ih odnose, čas na desnu stranu čas na levu.

Jedan osvetljeni brzi voz, tutnjeći kao grmljevina, zatrese skretničarevu kućicu.

Prilično se žure, reče mali princ. Za čim jure?

To ne zna čak ni mašinovodja, reče skretničar.

I zatutnja, u suprotnom pravcu, drugi osvetljeni brzi voz.

Zar se već vraćaju? upita mali princ.

To nisu isti, reče skretničar. To je razmena.

Nisu bili zadovoljni tamo gde su bili?

Čovek nikad nije zadovoljan tamo gde je, reče sketničar.

I zagrme treći osvetljeni brzi voz.

Da li to oni gone one prve putnike? upita mali princ.

Ne gone oni nikoga, reče skretničar. – Oni unutra spavaju ili zevaju. Samo deca pilje kroz prozor.

Samo deca znaju šta žele, reče mali princ. Ona gube vreme oko jedne lutke od krpa, koja im postaje veoma važna, i ako im je neko oduzme, ona plaču...

Srećni su, reče skretničar.

 


XXIII

Dobar dan, reče mali princ.

Dobar dan, reče trgovac.

To je bio trgovac savršenih pilula koje gase žedj. Čovek proguta jednu nedeljno i ne oseća više potrebu da pije.

Zašto to prodaješ? upita mali princ.

To je velika ušteda u vremenu, reče trgovac. Stručnjaci su proračunali. Čovek uštedi pedeset tri minuta nedeljno.

A šta radi za tih pedeset tri minuta?

Radi šta hoće...

»Kada bih ja imao, reče u sebi mali princ, kad bih ja imao slobodnih pedeset tri minuta, uputio bih se sasvim lagano nekom izvoru...«

 


XXIV

Bilo je to osmog dana posle kvara koji mi se dogodio u pustinji, i dok sam slušao priču o trgovcu ispio sam poslednji gutljaj svoje zalihe vode.

Ah! rekoh malom princu, tvoje uspomene su vrlo lepe, ali ja još nisam popravio svoj avion, a nemam više ništa za piće, i ja bih isto tako bio vrlo srećan kada bih mogao da se uputim sasvim lagano nekom izvoru!

Moja prijateljica lija, reče mi on...

Mali moj, nije više reč o lisici!

Zašto?

Zato što ćemo umreti od žedji...

On nije razumeo moju misao te mi odgovori:

Dobro je što čovek ima prijatelja, čak i kad treba da umre. Ja sam vrlo zadovoljan što sam imao lisicu za prijatelja...

»Nije svestan opasnosti, pomislih. On nikada nijeni gladan ni žedan. Dovoljno mu je malo sunca...«

Ali on me pogleda i odgovori na moju misao:

I ja sam žedan... hajde da potražimo neki bunar...

Napravih jedan umoran pokret: glupo je tražiti bunar na sreću u bekrajnoj pustinji. Ipak krenusmo.

Pošto smo satima koračali, ćuteći, pade noć, i zvezde počeše da se pale. Primećivao sam ih kao u snu, jer sam imao malu groznicu zbog žedji. Reči malog princa vrzmale su mi se po pameti:

I ti si dakle žedan? zapitah ga.

Ali on ne odgovori na moje pitanje. Reče mi jednostavno:

Voda može biti dobra i za srce...

Nisam razumeo njegov odgovor, ali ućutah... Znao sam dobro da ga nije trebalo ispitivati.

Bio je umoran. Sede. Sedoh pored njega. A posle kratkog ćutanja, on dodade:

Zvezde su lepe, zbog jednog cveta koga čovek ne vidi...

Odgovorih »naravno«, i posmatrah bez reči peščane nabore na mesečini.

Pustinja je lepa, dodade on...

I to je bila istina. Uvek sam voleo pustinju. Čovek sedne na neku peščanu dunu. Ne vidi ništa. Ne čuje ništa. Pa ipak nešto svetluca u tišini...

Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se unjoj negde skriva bunar...On se nasmeja, dodirnu uze, i pusti da cekrk odmota

Iznenada shvatih ovo tajanstveno svetlucanje peska. Kad sam bio mali, stanovao sam u jednoj staroj kući, za koju se pričalo da je u njoj zakopano blago. Naravno, niko ga nikad nije našao, a možda ga čak nije ni tražio. Ali je njime bila začarana cela kuća. Moja kuća je duboko u sebi skrivala jednu tajnu...

Da, rekoh malom princu, bilo da je u pitanju kuća, zvezde ili pustinja, ono što čini njihovu lepotu nevidljivo je!

Pošto je mali princ .htmlao, uzeh ga u naručje i ponovo krenuh. Bio sam uzbudjen. Činilo mi se da nosim neko krhko blago. Izgledalo mi je čak da na Zemlji nema ničeg krhkijeg. Posmatrao sam, na mesečini to bledo čelo, te zatvorene oči, te pramenove kose koji su lepršali na vetru i govorio u sebi: »Ja ovde vidim samo ljusku. Najvažnije je nevidljivo...«

Kako se na njegovim poluotvorenim ustima ocrtavao osmeh, rekoh još: »Ono što me najviše uzbudjuje kod ovog malog usnulog princa, to je njegova vernost jednom cvetu, to je slika jedne ruže koja zrači u njemu kao plamen lampe, čak i kada spava...« I činio mi se još krhkiji. Treba dobro čuvati lampe: najmanji vetrić može ih ugasiti...

I, idući tako, pronašao sam pred zoru bunar.

 


XXV

Ljudi se, reče mali princ, tiskaju po brzim vozovima, ali ne znaju više šta traže. Onda postaju nemirni i vrte se u krugu...

I dodade:

Ne vredi...

Bunar do koga smo stigli nije ličio na bunare u Sahari. Saharski bunari su obične rupe iskopane u pesku. Ovaj je ličio na seoski bunar. Ali tu nije bilo nikakvog sela i ja sam mislio da sanjam.

To je neobično, rekoh malom princu, sve je spremno: čekrk, vedro i uže...

On se nasmeja, dodirnu uže, i pusti da se čekrk odmota. Čekrk zaškripa kao što škripi stari petao na krovu kad dugo nije bilo vetra.

Čuješ li, reče mali princ, mi smo probudili ovaj bunar i on peva...

Nisam želeo da se napreže:

Pusti mene, rekoh mu, to je suviše teško za tebe.

Polako sam digao vedro do kamene ograde. Tu sam ga čvrsto uglavio. U ušima mi je još brujala pesma čekrka, a u vodi koja je još podrhtavala video sam kako podrhtava sunce.

Žedan sam te vode, reče mali prnc, da mi da pijem...

I ja sam razumeo šta je tražio!

Podigao sam vedro do njegovih usana. Pio je zatvorenih očiju. Bilo je tiho kao na svečanosti. Ta voda je bila više nego hrana. Ona je proizišla iz hoda pod zvezdama, iz pesme čekrka, iz napora mojih ruku. Prijala je srcu kao poklon. Kad sam bio mali, svetlost božićnjeg drvca, muzika ponoćne službe, blagi osmesi, davali su tako mom božićnjem poklonu svu njegovu čar.

Ljudi sa tvoje planete, reče mali princ, gaje pet hiljada ruža samo u jednom vrtu... i nisu u stanju da u njima nadju ono što traže...

Nisu u stanju da nadju, odgovorih...

A ipak, ono što traže, može se naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode...

Naravno, odgovorih.

A mali princ dodade:

Ali oči su slepe. Treba tražiti srcem.

Napio sam se. Disao sam duboko. Pesak u zoru ima boju meda. Bio sam srećan i zbog te boje meda. Zašto je morala da se umeša tuga...

Treba da održiš svoje obećanje, reče mi tiho mali princ, koji je opet seo pored mene.

Kakvo obećanje?

Znaš i sam... brnjicu za moju ovcu... ja sam odgovoran za onaj cvet!

Izvukoh iz džepa moje nedovršene crteže. Mali princ ih spazi i reče smejući se:

Tvoji baobabi liče pomalo na kupus...

Oh!

A ja sam bio tako gord na baobabe!

Tvoja lisica... njene uši... liče pomalo na rogove... i suviše su duge!

On se i dalje smejao.

Nepravedan si, mališa, nisam nikad ništa umeo da crtam sem zmijskog cara spolja i iznutra.

Oh! Biće dobro! reče on, deca razumeju.

Nacrtao sam dakle brnjicu. Srce mi se steglo dok sam mu je davao:

Ti imaš neke namere za koje ja ne znam...

Ali mi on ne odgovori. Samo mi reče:

Znaš, moj pad na Zemlju... sutra će biti godinu dana...

Zatim, poćutavši malo, dodade:

Pao sam tu sasvim blizu...

I pocrvene.

Ne razumevajući zašto, ja osetih opet neku čudnu tugu. Ali, mi jedno pitanje pade na pamet:

Znači da to nije slučajno što si se onog jutra kad sam te sreo, pre osam dana, šetao tako, sasvim sam, hiljadama milja daleko od svih naselja. Vraćao si se na mesto gde si pao?

Mali princ još više pocrvene.

Ja dodah kolebajući se:

Možda zbog godišnjice?

Mali princ ponovo pocrvene. On nikada nije odgovarao na pitanja, ali kda čovek pocrveni to znači »da«, zar ne?

Ah! rekoh mu ja, bojim se...

Ali mi on odgovori:

Ti treba sada da radiš. Treba da se vratiš svojoj mašini. Čekaću te ovde. Vrati se sutra uveče...

Ali to me nije umirilo. Setio sam se lisice. Ako čovek dopusti da ga pripitome, može se desiti da zaplače...

 


XXVI

Pored bunara nalazile su se ruševine nekog starog kamenog zida. Kad sam se vraćao s posla, sutradan uveče, opazio sam izdaleka mog malog princa kako sedi gore na zidu, spuštenih nogu. I čuo sam ga kako govori:

Ti se dakle ne sećaš? govorio je on. – Nije bilo baš ovde!

Neki glas mu je bez sumnje govorio, jer on odvrati:

Da! Da! tačno u ovaj dan, ali ne na ovom mestu...

Produžio sam prema zidu. Još nikog nisam ni video ni čuo. Ali, mali princ ponovo odgovori:

... Naravno. Videćeš gde počinje moj trag na pesku. Čekaj me tamo. Doći ću noćas.

Bio sam na dvadeset metara od zida i još nisam ništa video.

Posle kraćeg ćutanja, mali princ opet reče:

Imaš li dobrog otrova? Je si li sigurna da se neću dugo mučiti?

Stadoh, stegnutog srca, ali još uvek nisam razumevao.

Tada spustih pogled do podnožja zida i odskočih! Tu, ustremljena prema malom princu, nalazila se jedna od onih žutih zmija koje vas ubiju za trideset sekundi. Preturajući po džepu da bih izvadio svoj revolver, počeh da trčim, ali na šum mojih koraka zmija polako potonu u pesak, kao mlaz vode koji presahnjuje, i ne žureći se šmugnu medju kamenje uz lak metalni zvuk.A sada odlazi, rece on... hocu da sidjem!

Stigoh do zida tačno u času da prihvatim u naručje mog mališana princa, bledog kao smrt.

Šta to treba da znači! Govoriš sada sa zmijama!

Skinuo sam mu njegov večiti zlatni šal. Pokvasio sam mu slepoočnice i dao mu da pije. I sada se nisam usudjivao ništa više da pitam. Gledao me je ozbiljno i zagrlio me oko vrata.

Osećao sam kako mu srce kuca kao u ptičeta koje umire pogodjeno iz puške. On mi reče:

Radujem se što si pronašao kvar u tvojoj mašini. Sad možeš da se vratiš kući...

Otkud znaš!

Upravo sam hteo da mu saopštim da sam, preko svakog očekivanja, uspeo da završim svoj posao!

On ništa ne odgovori na moje pitanje, ali dodade:

I ja se danas vraćam kući...

Zatim reče setno:

To je mnogo dalje... mnogo teže...

Osećao sam da se dešaa nešto neobično. Stezao sam ga u naručje kaop malo dete, a ipak mi se činilo kao da tone pravo u neki bezdan a ja nisam u stanju ništa da učinim da ga zadržim...

Imao je ozbiljan pogled, zagledan u daljinu:

Imam tvoju ovcu. I imam kutiju za ovcu. I brnjicu...

On se tužno osmehnu.

Dugo sam čekao. Osećao sam da mu se malo-pomalo vraća toplota:

Siromah mališa uplašio si se...

Razume se da se uplašio! Ali on se tiho nasmeja:

Još više ću se plašiti večeras...

Osetih kako se ponovo ledim pred neizbežnim. I shvatih da ne mogu da podnesem misao da više nikada neću čuti taj smeh. Za mene je on bio kao izvor u pustinji.

Mali moj, hoću i dalje da te slušam kako se smeješ...

Ali on mi reče:

Ove noći, biće godina dana. Moja zvezda će se nalaziti tačno iznad onog mesta gde sam pao prošle godine...

Mališa, zar ne, to je samo ružan san, ta priča o zmiji i o sastanku i o zvezdi...

Ali on ne odgovori na moje pitanje. Reče mi:

Ono što je važno, to se ne vidi...

Naravno...

To je kao sa cvetom. Ako voliš jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti, prijatno je noću gledati u nebo. Na svim zvezdama cveta cveće.

Naravno...

To je kao s vodom. Ona koju si mi dao da pijem bila je kao muzika, zbog čekrka i užeta... sećaš li se... bila je slatka.

Naravno...

Gledaćeš noću zvezde. Moja je isuviše mala da bih ti pokazao gde se nalazi. Bolje je ovako. Moja zvezda biće za tebe jedna od zvezda. Volećeš dakle da gledaš sve zvezde... Sve će one biti tvoji prijatelji. A zatim, pokloniću ti nešto...

On se opet nasmeja:

Ah! mali moj, kako volim tvoj osmeh!

Upravo to će biti moj poklon... biće to kao s vodom...

Šta hoćeš da kažeš?

Za sve ljude zvezde ne znače isto. Za jedne, koji putuju, zvezde su vodiči. Za druge, one su samo male svetiljke. Za učenjake, one su problemi. Za mog poslovnog čoveka one su bile zlato. Ali sve te zvezde tamo ćute. A ti, ti ćeš imati zvezde kakve niko nema...

Šta hoćeš da kažeš?

Kad budeš gledaonebo, noću, pošto ću ja stanovati na jednoj od njih, pošto ću se ja smejati na jednoj od njih, to će za tebe biti kao da se sve zvezde smeju. Ti ćeš imati zvezde koje znaju da se smeju!

On se i dalje smejao.

A kada se utešiš (čovek se uvek uteši), biće ti milo što si se sa mnom upoznao. Ostaćeš mi uvek prijatelj. Poželećeš da se smeješ sa mnom. Otvorićeš ponekad prozor, onako, iz zadovoljstva... I tvoji prijatelji biće iznenadjeni kad te vide da se smeješ gledajući u nebo. A ti ćeš im tada reći: »Da, zvezde me uvek zasmejavaju!« A oni će pomisliti da si lud. Ala sam ti podvalio...

On se i dalje smejao.

To će biti kao da sam ti dao, umesto zvezda, šaku praporaca koji umeju da se smeju...

On se još smejao. A zatim se uozbilji:

Noćas... znaš... nemoj doći.

Neću se odvajati od tebe.

Izgledaće kao da sam bolestan... izgledaće pomalo kao da umirem. Tako je to. Nemoj doći da to gledaš, nema smisla...

Neću se odvajati od tebe.

Ali je on bio zabrinut.

Kažem ti to... i zbog zmije. Ne treba da te ujede... Zmije su zle. Mogu da ujedu iz zadovoljstva...

Neću se odvajati od tebe.

Ali nešto ga umiri:

Istina, one nemaju više otrova za drugi ujed...

Te noći nisam primetio kad je pošao. Pobegao je nečujno. Kada sam uspeo da ga stignem, išao je odlučno, brzim korakom. Reče mi samo:

Ah! Tu si...

I uze me za ruku. Ali se još mučio:

Grešiš. Biće ti teško. Izgledaću kao da sam mrtav, a to neće biti istina...

Ja sam ćutao.

Shvataš. To je vrlo daleko. Ne mogu da ponesem ovo telo. Suviše je teško.

Ja sam ćutao.

To će biti kao stara napuštena ljuštura. Stare ljušture nisu tužne...

Ja sam ćutao.

On se malo obeshrabri. Ali učini još jedan napor:

Biće lepo, znaš. I ja ću gledati zvezde. Sve zvezde će biti bunari sa zardjalim čekrkom. Sve će mi zvezde sipati da pijem...

Ja sam ćutao.

To će biti veoma zabavno! Ti ćeš imati pet stotina miliona zvončića, a ja ću imati pet stotina miliona izvora...

I on zaćuta, jer je plakao...

To je tamo. Pusti me jedan korak samog.

I on sede, jer se plašio.

Zatim reče:

Znaš... moja ruža... ja sam za nju odgovoran! A ona je tako slaba! Ona je tako bezazlena! Ona ima samo četiri ništavna trna da je brane od sveta...

I ja sam seo jer više nisam mogao da stojim. On reče:

Eto... To je sve...

Još malo je oklevao, zatim ustade. Koraknu. Ja nisam mogao da se maknem.

Blesnu žuta munja kraj njegove noge. On ostade trenutak nepomičan. Nije viknuo. Pao je polako kao što pada drvo. Nije se ništa čulo zbog peska.

 


XXVII

I sada, naravno, prošlo je šest godina... Još nikada nisam pričao ovu priču. Kada su me drugovi ponovo videli, bili su veoma zadovoljni što me vide živa. Bio sam tužan, ali sam im rekao: »To je od zamora...«

Sada sam se malo utešio. To jest... ne sasvim. Ali znam da se on vratio na svoju planetu, jer u zoru nisam pronašao njegovo telo. To nije bilo tako teško telo... A ja volim noću da slušam zvezde. Kao pet stotina miliona zvončića...

Ali evo, dogadja se nešto neobično. Na brnjicu, koju sam nacrtao za malog princa, zaboravio sam da stavim kožni kaiš! Nikada je neće moći da namesti svojoj ovci. I ja se pitam: »Šta li se dogodilo na njegovoj planeti? Možda je ipak ovca pojela ružu...«Pao je polako kao sto pada drvo

Ponekad kažem sebi: »Naravno da nije! Mali princ zatvara svake noći svoju ružu pod stakleno zvono, i dobro pazi na svoju ovcu...« Tada sam srećan. I sve zvezde se smeju umiljato.

Ponekad opet kažem sebi: »Katkada je čovek rasejan i to je dovoljno! Jedno veče zaboravio je stakleno zvono, ili se možda jedne noći ovca iskrala nečujno...« Tada se svi zvončići pretvaraju u suze!...

Velika je to tajna. Za vas, koji isto tako volite malog princa, kao i za mene, nije nimalo svejedno da li je negde, bogzna gde, jedan ovca koju ne poznajemo, pojela ili nije, jednu ružu...

Pogledajte nebo. Zapitajte se: Da li je ovca pojela ružu ili nije? I videćete kako se sve menja...

I nijedna odrasla osoba neće nikada razumeti da to ima toliko značaja!

 

 

P.S.

Mala zvezdo,
ovo je za tebe, sijaj ....